Njemu je prirodno da u ljudskom društvu, jednako kao u vučjem i pasjem čoporu, predvodi samo onaj tko se ističe snagom i hrabrošću i zato doživljava parlamentarnu “demokraciju” kao ideal čovjeka mase. Dinarci su u prošlosti (posebno u inozemstvu kako je to opisano u literaturi) poznati i kao surovi ratnici među kojima ne postoji ideal srednjovjekovnoga zapadnog viteza.¹¹

U mentalitetu dinarca živi i hajdučki element.¹² Hajdučiju na balkanskom prostoru poznaje već stari tračko-ilirski Balkan. Neki su pisci u srednjem vijeku smatrali naše zemlje „hajdučkim zemljama“.¹³

U mnogim “junačkim” pjesmama s motivima iz prošlih, turskih stoljeća, u kojima Marko između ostalog zna zapaliti ljubavnicu namazanu smolom da mu svijetli pri večeri, osjećamo dah prapovijesnog divljaštva. Prodor tog duha očituje se u nerazmjernom prevladavanju tih “junačkih” motiva nad lirskim pjesništvom u kontinentalnoj Dalmaciji. Fra Andrija Kačić Miočić u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga s oduševljenjem opisuje odsijecanje turskih glava, a mnogobrojna izdanja toga njegova djela potvrđuju da su dinarski Hrvati to štivo prihvaćali kao izraz vlastite duše. Dakako da svi gorštaci nisu hajduci.¹⁴

Dinarac je poslije pokušaja kristijaniziranja nastavio živjeti svoju iracionalnu narav doživljavajući često Dekalog kao nadstvarni ideal, kako je to vjerno opisao Mile Budak. Dvorniković zaključuje kako se rimokatolicizam prihvatio samo u primorskim gradovima i da dinarac “ostaje borac, balkanska, ne slovensko-hrišćanska duša”.¹⁵ U biti dosadašnja prošlost dinarca, bio on “Ilir” Bato ili Hercegovac Zvonko Bušić, povijest je neustrašive borbe za pojedinačni i narodni opstanak.16 Stoga nije slučajno da je u temeljima izgradnje sve tri hrvatske države na Balkanu najviše ugrađena borba dinarskog čovjeka.

11 -  ”Surove životne prilike... morale su izazvati jak i budan nagon za samoodržavanjem... U Jugoslovenu razvio se u takvim životnim prilikama tip čoveka koji je isuviše biološki zaokupljen sam sobom. Ko sam mnogo pati i strada, otupi i za drugoga, postaje manje osetljiv u svojoj, ali i u tuđoj nevolji (poznata psihička crta, zapažena i na asketima). Altruistička sentimentalnost i osećajna obazrivost prema drugome ne odgovara krutom životnom stilu čoveka borca. Nije to nordska hladna bezosećajnost i nesposobnost za toplija osećanja prema drugom. Dispozicije za jaču osećajnost izbijaju u mnogim znacima i oblicima narodnog života, čak i u izvesnim običajima i praznovericama, narodnim pesmama, poslovicama i uzrečicama, ali stil života, naročito u južnim patrijarhalnim krajevima, skučio je ispoljavanje tih osećanja u neke tvrde i rudimentarne oblike. Već sama fiziognomija i mimika dinarca ima često u sebi nešto mrko, zatvoreno i nepristupačno... U nežnosti i ganutosti takav je čovek mnogo sporiji i uzdržljiviji, iako ne mora zato da bude ‘zao’.” (Dvorniković, Karakterologija..., nav. dj., str. 768.)

12 - Pojava hajduka ima i odgovarajuće povijesno opravdanje. “Hajduk po pravilu nije ni u čijoj službi; on je slobodan kao vuk u gori gdeno sude ‘tice kosovice’. Dok je Primorje i Krajina razbojište uskoka, hajduk se javljao u srcu zemlje, ponajviše u planinama Bosne, Hercegovine i Srbije. Onaj koji bi se usred turske zemlje ‘odbio gori u hajduke’ ispadao bi time iz svakog zakonskog i društvenog poretka, pretvarao se u šumsku zver da po drumovima presreće silnike i gospodare, da sveti rajine muke, pljačka i zastrašuje Turke... U izvesnim epohama hajduk je bio idol i jedina nada porobljenog naroda. Bez ove psihičke veze ne bi puste hajdučke pesme, pune krvi i osvete stekle popularnost koju naročito u Bosni i Hercegovini uživaju i dan današnji. Hajdučka romantika, ma kako sumorna bila njena pozadina, oduvek je imala velike draži i privlačnosti za narod koji je tavorio pod krovovima svojih čifčiskih koliba i uživao da hajduk bar u pesmi davi i robi njemu mrskog gospodara. Bez potrebe te oduške hajdučka samohvala i fantastika ne bi naišla tolikog odjeka u narodu.” (Dvorniković, Karakterologija,... nav. dj., str. 551., 553.)

13 - V. Dvorniković, Hajdukovanje kao psihološka i socijalna pojava. Žandarmeriski vesnik, Sremska Kamenica, 1940., str. 8.

14 - “Već smo kazali kako se među ljudima na Kršu vide velike opreke karaktera. Naći ćeš najčestitije ljude u tome kraju, ali se nađe i mnogo zločinačkih karaktera. I začudo, kolika je razlika među ljudima u Kršu. Dalje sjevernije među hrvatskih kajkavcima ima neka izjednačenost karaktera. Kako se čini, tamo danas prevladava tip slabijega mlitavoga karaktera. Vidi što je dobro, i priznaje da treba raditi dobro, ali se toga mlitavo drži u svagdašnjem životu. Ljudi opaka značaja u Kršu hvale se svojom opačinom.” (Josip Zidarić, Stanovnici hrvatskoga krša, nav. dj., str. 225.)

15 - Dvorniković, Karakterologija.., nav. dj., str. 838. Da dinarac, ako ga se vjerski dobro pouči, može biti praktični kršćanin potvrđuju primjeri stotina časnih sestara iz Dalmatinske Zagore (na primjer iz Otoka kod Sinja), koji su kršćanskim življenjem za bližnje dokazali svoju vjeru.

16 - Nedinarac kada pokušava vrijednovati dinarca koji je kao psihosomatski tip posve drugačiji, zamišlja sebe kao glavno mjerilo vrijednosti. Tako Dinko Tomašić (otočanin iz Korčule) primitivno zaključuje da se u rodovsko-plemenskoj organizaciji “rod razvio u četu pljačkaša, i da je u ovoj sredini prvotna društvena vrijednost bila ‘junaštvo’ tj. isticanje u otimanju i u ubijanju.”(Tomašić, nav. dj., str. 68.) Dvorniković navedeno mišljenje, očito misleći i na Tomašića, komentira ovako: “Bez uživljavanja u taj unutrašnji svet vrednostnih merila, patrijarhalnog morala i patrijarhalnih etičkih ideala, nema ni razumevanja ovog tipa. Oni koji govore samo o pljačkaškom ili razbojničkom tipu kao što to i u nas, iz vrlo providnih razloga, čine neki istorici i sociolozi iz severnih i zapadnih pokrajina Jugoslavije, nisu ušli u dušu toga tipa ni koliko površni strani turisti za koje su ti ljudi ništa drugo nego ‘Hammeldiebe’. Neki naši pisci grade se toliki ‘zapadnjaci’, toliko strani tom tipu, kao da se uopšte u njegov unutrašnji svet ne mogu ni trenutno uživeti.” (Dvorniković, Karakterologija.., nav. dj., str. 797.)