| ŽALOST I SRAMOTA |
|
|
|
| Josip Kokić | |
| Utorak, 07 Srpanj 2009 | |
|
ODAVNO JE POSTALA ŽALOSNA I SRAMOTNA ČINJENICA DA IMAMO PREDSJEDNIKA DRŽAVE, KOJI NIJE NI NAJMANJE DRŽAVNIK VEĆ JE U STVARNOSTI PREDSJEDNIK SUBNOR-a
Za ovakav naslov ponukala me je Mesićeva izjava, kad je nedavnu komemoraciju žrtvama Bleiburga nazvao ništa manje nego DERNEKOM. Veće sramote teško se može doživjeti igdje u Europi, ali u okupiranoj Hrvatskoj od strane domaćih izdajnika vlastitog naroda je i to moguće. Ta izjava je prošla bez ikakvog javnog odjeka, ali i to može biti donekle shvatljivo, jer kod nas je sve moguće. Komunistički mentalitet još je itekako snažan, jasno u starim generacijama, a Mesić je pravi reprezentant tog mentalnog sklopa.
On to čini stalno bez ikakvog obzira, eto još mu samo nedostaje uniforma druga Tita. Obzirom da bi u njoj izgledao potpuno smiješan poput lutke, izbjegava je. Kad bi je kojim slučajem i odjenuo, dogodile bi se salve smijeha, jer za uniformu čovjek doista mora posjedovati izražen personaliti, pa makar i negativan, a kod njega je posve nikakav, ljigav i bezličan. Ta njegova izjava morala bi biti predmetom Ustavnog suda, jer od desetak tisuća prisutnih na komemoraciji, velika većina ima nekoga koji je stradao u komunističko-staljinističkim progonima križnog puta, a bilo je i onih koji su neposredno prošli pravi pakao mržnje i sadizma tzv. osloboditelja. Ako je i bilo ponekog provokatora s neprihvatljivim oznakama, to je posve zanemarivo u odnosu na broj sudionika komemoracije. Brojka od deset tisuća bi se lako mogla popeti i do skoro četiri milijuna koji se osjećaju pogođenim tom izjavom. Ta izjava nije ni prva ni zadnja, jer je i skup od četiri tisuće sudionika na kazališnom trgu prošle godine nazvao fašističkim spodobama, i nikom ništa. U najmanjoj mjeri to je govor mržnje, a Sabor i Ustavni sud ga štite, čime dokazuju svoju nepostojanost za brigu o dostojanstvu svojeg naroda koji ih masno plaća, a Mesića ponajviše. Što taj predsjednik mora još učiniti da se pokrene njegov opoziv, jer ako izgura svoj mandat do kraja bit će to velika ljaga na obrazu hrvatskog naroda koji je imao hrabrosti to otrpjeti. Što čini komisija HBK, Justitia at pax, zašto se ne usprotivi toj silnoj uvredi? Ako to progovori nas nekolicina, poput moje malenkosti, neće biti odjeka u medijskoj stvarnosti kakva je kod nas. Nije problem u novinarima, jer oni jadni u većini moraju odrađivati svoj posao i biti oruđe u rukama urednika i vlasnika medija, kako bi preživjeli. Čak se debelo zlorabe u svrhu doušničke djelatnosti, jer neki dan u prosvjedu pred kućom Stjepana Hršaka na Tuškancu, osumnjičenog za zločine nad zarobljenim svećenicima i civilima 1945 godine, u javnim medijima skoro pa ništa a na HTV-u ni slike ni riječi. Više od sat vremena sve je snimano i kamerama i foto aparatima užarenim od topline sunčevih zraka, pa su brojni novinari bježali svako malo u hladovinu. Čovjek se pita za koga su se mučili, očito za svoje političke komesare. I sam sam progovorio nekoliko rečenica napominjući, kako su oni koji su razarali i režim i državu i pritom počinili najveće zločine u poslijeratnoj Europi, do danas nitko nije odgovarao a žive raskošno u brojnim vilama, a oni koji su stvarali državu u Domovinskom oslobodilačkom ratu bivaju hapšeni, proganjani i zatvarani, pa čak se moraju sklanjati u susjednu državu od progona hrvatskih institucija. Druga važna napomena koju sam izrekao jest, dok narod Gandijevskom metodom ne izađe na ulice tražeći smjenu vlasti koja nije dostojna svojeg naroda, u RH neće doći do pozitivnih promjena na dobrobit općeg dobra svih građana. Tako sam mislio i tako ću misliti kao građanin pojedinac, dok se to ne dogodi. Nakon toga trebalo bi uslijediti oprost i pomilovanje svih koji su osumnjičeni, optuženi ili osuđeni, za negativna zbivanja u ratnom vihoru, ako su ih stvarno počinili, jer hrvatska vlast je desetine tisuća agresora (hrvatskih građana) abolirala, a digli su ruku na svoju domovinu RH. Da nije bilo velikosrpske agresije na RH, nitko ne bi bio u poziciji napraviti zlo djelo, ako ga je počinio. Oprostio bi i političkim elitama i brojnim dužnosnicima, ali pod uvjetom da napuste javni život i vrate ugrabljeno tijekom njihove vladavine. Bila bi to moguća i stvarna lustracija koja je zaobiđena. Bez toga nema nam ni mira ni budućnosti, a prema svojoj djeci i budućim generacijama snosit ćemo veliku povijesnu odgovornost i prebaciti to breme odgovornosti na njihova leđa. To nam nitko neće oprostiti! |
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
