Iako je sebe vidio kao prijatelja radnog čovjeka, njegovi radnici nisu živjeli životom iz bajki, poput Carnegijea.  Nije Carnegie bio ništa gori ili okrutniji od drugih biznismena tog vremena, ali gledano iz današnje perspektive - bio je itekako nemilosrdan prema njima.  U cijeloj svojoj karijeri, međutim, kako će sam kasnije reći, kajat će se samo zbog dva incidenta.  G. 1892., za Carnegijevog odmora u Škotskoj, doći će do sukoba između Carnegie Steela i sindikata radnika u čeličnoj industriji, u Homesteadu, kraj Pittsburgha.  Čovjeku kojemu je povjerio upravu za svog izbivanja poslao je brzojav “Učini sve što treba.”  U nasilju, poginulo je sedam radnika i trojica čuvara koje je Carnegijeva kompanija unajmila od agencije Pinkerton, da štite štrajkolomce koji nisu bili članovi sindikata.  

Druga stvar zbog koje se kajao i koju sebi isto tako nikad nije mogao oprostiti bilo je to što je okrenuo leđa svom mentoru Thomasu Scottu, čovjeku koji mu je i omogućio prvi uspjeh, s kompanijom Pennsylvania Railroad.  Te dvije stvari Carnegieja će cijelog života proganjati. 

G. 1900., kad je prodao Carnegie Steel J. P. Morganu, za 480 milijuna dolara, taj je financijer Carnegieju rekao: “Čestitam, Mr. Carnegie, sad ste najbogatiji čovjek na svijetu.”  I bio je, i onda to bogatstvo, s neobičnim žarom, razdavao na druge.  Možda je na taj način, kaže jedan njegov biograf – Joseph Frazier Wall – htio opravdati način na koji ga je stekao.

Carnegie je često volio ponavljati onu vlastitu: Čovjek koji u bogatstvu umire, u sramoti umire.  Ogromno bogatstvo koje je stekao Carnegie je i razdijelio drugima.   Milijune i milijune dolara u obrazovanje (preko 3.000 knjižnica, ne samo u Americi nego diljem svijeta), u mirovinski plan za učitelje i nastavnike, i za svjetski mir – sve u svemu, preko 350 milijuna dolara (vise milijardi, u današnjoj vrijednosti) kulturnim, obrazovnim, znanstvenim ustanovama, za “dobro čovječanstva.”

Glasno i agresivno Carnegie je i zagovarao ideju da bogati svoj novac moraju vratiti društvima u kojima su ga i zaradili.  Ali potom uvijek dodavao, ističe biograf Joseph Frazier Wall, i ovo:  Osim toga, vraćanje pruža i utočište od ispitivanja vlastite savjesti, osjećaja, akcija, motivacija.

Jedan od najvećih industrijskih magnata Amerike 19. stoljeća, imao je još jednu ambiciju koju je naslijedio od obitelji, od oca i djeda, škotskih radikala -  borbu protiv naslijeđenih privilegija i, koliko god to čudno zvučalo, za prava običnog radnika.  Ali i britanski filozof Herbert Spencer imao je velikog utjecaja na život Andrewa Carnegijea.  Carnegie je prema njemu i formulirao svoje “Evanđelje bogatstva” – materijalni progres ide ruku u ruku s moralnim progresom, industrijalizacija je viši oblik civilizacije od one koja joj je prethodila, budućnost će biti još bolja od sadašnjosti… zajedničkom dobru najbolje služe oni rijetki, poput njega, Carnegieja, koji akumuliraju veliko bogatstvo i onda ga mudro razdijele na druge.  Carnegie je duboko i čvrsto vjerovao da je on jedan od tih nekoliko prirodno odabranih i odgovornih za razborito i pametno dodjeljivanje bogatstva.

Jesu li njegove odluke bile mudre ili ne, mudrije od onih koje bi izabrana vlada napravila?, o tome se može raspravljati, kaže jedan njegov drugi biograf, David Nasaw, ali Carnegie, koji je i sam cijelog života volio učiti i čitati, ostavio je Americi na stotine knjižnica i zemlju neprocjenjivo obogatio, tim i drugim svojim dobročinstvima puno je boljim mjestom napravio. 

Carnegie je bio sitan čovjek, niskog rasta, to je prikrivao nošenjem cipela s povišenom petom i cilindra.  Carnegiejev prijatelj Mark Twain pisao je:  Nije ništa manji od Napoleona, ali iz nekog razloga izgleda manji nego što u stvarnosti jest.  Kako god ga mjerili, Andrew Carnegie bio je div.  Ostavio je traga svagdje u Americi.  Samo u Washingtonu -  Carnegie Library sjedište je jednog od svjetski značajnih centara za znanstvena istraživanja; Carnegie Endowment for International Peace nastavlja sa svojim radom, borbom protiv nekih od nižih sklonosti čovječanstva;  Carnegie Mellon University provodi programe na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini.  Carnegie je bio i prvi koji je pozvao na stvaranje “Lige naroda,” izgradio je “palaču mira” koja će kasnije prerasti u Svjetski sud, službeno poznat kao Međunarodni sud pravde.  Carnegijeve nade za civilizirani svijet mira bile su raspršene, početkom prvog svjetskog rata.