ŽARKO PUHOVSKI – PROFESIONALNI SVJEDOK PROTIV HRVATA

Diana Majhen

Ponedjeljak, 26 Siječanj 2009

UJDI Na šesnaestu obljetnicu operacije Maslenica u kojoj je oslobođen dio zadarskog zaleđa i izvršena deblokada Zadra, a u kojoj je poginulo nekoliko desetina hrvatskih branitelja i civila iz svih krajeva Hrvatske, umjesto počasti svih nas ljudima koji su dali svoje živote da bi mi danas mogli živjeti u miru, za dar smo dobili neugledan lik i nedjelo uglednog profesora Žarka Puhovskog u svim hrvatskim medijima. Obično se uoči svake obljetnice neke pobjedničke akcije HV iz Domovinskog rata, a također i uoči obljetnice nekog masovnog pokolja nad Hrvatima kroz medije prolije ogavnost nekog sličnog tipa, pa ni ovog puta nismo mogli očekivati nešto drugo. Reče naš profesor Puhovski, između ostalog: "...nedvojbeno da je za vrijeme i neposredno poslije akcije između 120 i 150 tisuća ljudi s tog područja napustilo mjesto svojeg boravišta i da je otprilike tri četvrtine svih tih ljudi pripadalo seoskom stanovništvu. Osnova sociologije pokazuje da seljaci ne napuštaju boravište, svoja imanja i sela osim u slučaju osjećaja izravne životne ugroženosti. Zbog toga je, po mojem sudu, riječ o etničkom čišćenju". Navedeno je ugledni profesor izjavio u kontekstu činjenice da će on biti svjedok haškog tužiteljstva protiv hrvatskih generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, koji su prije šesnaest godina (više-manje) držali glavu u torbi i hodali po Velebitu i minskim poljima Ravnih Kotara dok je ugledni profesor čučao u Zagrebu i živio na grbači poreznih  obveznika (dobro, plaćao ga je i Soros). Nije poznato otkad je profesor Puhovski stručnjak za sociologiju budući da predaje predmet Filozofija politike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a između ostalog sam sebe reklamira kao stručnjaka iz područja filozofije politike, etike, filozofije kulture, filozofije prava, i teorije socijalnih znanosti,  kad se usudio dati tako hrabru izjavu koje je cilj naštetiti hrvatskim braniteljima i Hrvatskoj. No zato je dobro poznato njegovo iskustvo u svjedočenju protiv domoljubnih Hrvata. U tome uglednom profesoru Puhovskom nema premca. Naime, ugledni profesor je na početcima svoje akademske karijere svjedočio u korist tužiteljstva komunističke Jugoslavije protiv hrvatskih studenata (npr. Dražena Budiše) iz 1971. godine, a nakon toga, tj. nakon što je očišćen teren od nepoćudne mladeži koja je pretendirala postati hrvatska inteligencija, a koja je potrpana u Staru Gradišku, na Goli otok i u Lepoglavu, počinje Žarkova meteorska akademska karijera. Teško da ovoga puta profesor pretendira na čišćenje konkurencije kako bi mogao zauzeti njihovo mjesto, no moguće je da očekuje neko novo lansiranje prema položaju dekana, rektora, akademika, a možda se odluči i na povratak politiku u kojoj je propao 1990. godine s projektom Ujedinjene Jugoslavenske Demokratske Inicijative. U tom kontekstu se i ovo čišćenje konkurencije i treba gledati: ovoga puta ne sudjeluje u čišćenju konkurencije sastavljene od hrvatskih intelektualaca kako bi kao Jugoslaven napredovao u akademskim krugovima, nego vjerojatno čisti konkurenciju u politici. Kako bilo da bilo, povijest se ponovila: Jugoslaven Puhovski u korist tužiteljstva svjedoči protiv domoljubnih Hrvata, i to je sve što je važno. Vratimo se na trenutak na njegovu podlu izjavu o seljacima i u kojim prilikama napuštaju svoje boravište. Možda sociolozi to i misle, ali svi mi koji živimo na ovim prostorima znamo da to nije istina, a to sigurno dobro zna i ugledni profesor Jugoslaven, profesionalni svjedok protiv Hrvata. Nije potrebno puno pameti i prisjećanja da bi se došlo do zaključka da je situacija na ovim našim prostorima potpuno drukčija. U svim balkanskim ratovima u devedesetim godinama Srbi su se organizirano i masovno iseljavali i iz sela i iz gradova po naređenju svojih političkih i vojnih vođa: i na Kosovu, i u Hrvatskoj i u BiH, i to redovito prije bilo kakvih kontakata s protivničkom vojskom. Svi se sjećamo slika raznih prognaničkih kolona iz devedesetih, s jednom razlikom da su Hrvati, Bošnjaci i (uglavnom) Albanci u tim kolonama u rukama držali tek pokoju vrećicu ili neko dijete, dok su Srbi gotovo redovito bili u traktorskim kolonama s ponekim automobilom uglavnom s prikolicom i gomilom stvari. Naravno, nesrpski prognanici su do kraja svog prognaničkog puta morali proći nekoliko srpskih kontrolnih točaka i ukoliko su uspijevali sakriti koju njemačku marku kako bi platili vlastiti život, uspjeli su živi stići na svoje prognaničko odredište. Najzorniji primjer takve prakse je srpsko iseljavanje iz Sarajeva nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, 1996. godine, kad je rat već prestao. Iako se radi o gravitacijskom području Sarajeva i nekim dijelovima samog Sarajeva (Vogošća, Ilijaš, Ilidža, Hadžići, Rajlovac, Dobrinja, Grbavica...) činjenica jest da je to područje napustilo gotovo sve srpsko stanovništvo, i iz sela i iz prigradskih naselja, i to na nagovor svojih političkih vođa koji su im naređivali da niti jedan srpski grob ne smije ostati u Sarajevu, s ciljem naseljavanja na područja iz kojih su protjerali Hrvate i Bošnjake. Svi se dobro sjećamo scena vađenja leševa iz grobova i tovarenja istih na prikolice. Ugledni profesor nije glup, pa je vjerojatno namjerno spomenuo baš seljake, ostavivši sam sebi prostor da može odbaciti analogiju sa srpskim iseljavanjem iz Sarajeva kako bi otežao položaj Hrvata u Haagu, jer aludira na činjenicu da okolica Sarajeva nije seosko područje pa se za isto ne može primijeniti ta njegova osnova sociologije. Međutim, to jednostavno nije točno. Uzmimo za primjer općinu Hadžići u kojoj je prema popisu iz 1991. živjelo oko 24 tisuće ljudi u čak 62 naselja, odnosno prosječno 245 ljudi u jednom naselju, dok je u naseljima s pretežitim srpskim stanovništvom živjelo u prosjeku svega 85 ljudi. Ista je situacija i s Ilijašem u kojem je 1991. živjelo oko 25 tisuća ljudi u čak 77 naselja, odnosno tek oko 175 ljudi u prosjeku po pojedinom naselju, dok je u naseljima sa većinskim srpskim stanovništvom živjelo u prosjeku tek oko 166 ljudi. Slična je situacija i na Ilidži (bez urbanog dijela) i drugdje, a svugdje je došlo do masovnog iseljavanja seoskog srpskog stanovništva bez da su imali osjećaj životne ugroženosti. Nema te osnove sociologije niti tog profesora Jugoslavena koji će dokazati da naselja od 80 ili 175 ljudi nisu sela. Profesor Puhovski će nam svima trebati objasniti o kojoj se to osnovi sociologije radi, onda će nam trebati objasniti zašto koristi tu osnovu sociologije ako ista nije primjenjiva za naše prostore, a naročito nije primjenjiva kad su u pitanju Srbi. A ako slučajno nije znao za iseljavanje Srba iz Sarajeva iz 1996. godine, onda će nam trebati objasniti kako to da on uvijek sve zna o srpskim žrtvama kad treba dokazati zločine Hrvata nad Srbima, a ne zna ništa o srpskim žrtvama kad su za iste odgovorni sami Srbi. Profesor će nam također trebati objasniti zašto se u određenim slučajevima u svojim teorijama služi konkretnim dokazima prikupljenim na terenu ako isti idu na štetu Hrvata, a u određenim slučajevima u potpunosti zanemaruje činjenice i služi se nekakvim osnovama sociologije opet na štetu Hrvata. U pitanju su sudbine hrvatskih domoljuba, pa je važno doći do istine i do stvarnih motiva profesora Puhovskog. A u pitanju je i profesorov akademski ugled, i zbog toga će morati reagirati. Jer sigurno ne će reagirati samo zbog ljudskih sudbina. Bar ne kad su u pitanju Hrvati.

 

« Prethodna		Sljedeća »