| ČESTO SE PITAM ... |
|
|
|
| Diana Majhen | |
| Ponedjeljak, 22 Ožujak 2010 | |
|
PITANJE VJERODOSTOJNOSTI
Često se pitam, na koji bi se najbolji način mogli opisati oni, koji su u ex Jugoslaviji dugi niz godina bili visoki dužnosnici KP, a danas se nalaze u vrhu Vlade, ili na ključnim pozicijama u zemlji.
Nije tu riječ o onim malim, sitnim ljudima, koji su se učlanjivali u Partiju zato da bi mogli dobiti posao, ili doći na listu za stan. Naravno, daleko od toga da je to nešto pozitivno, ali ih je u jednu ruku za razumjeti. Borili su se za bolji život. Ne za neki luksuz, ne za rasipanje, tek za puko preživljavanje. Ali što je s onima, koji su tu Partiju držali na životu, hraneći Zvijer s bezbroj nevinih žrtava, kako bi ostala dovoljno jaka da joj mogu služiti. S obzirom na funkcije koje su obnašali, ti su ljudi i te kako znali za Goli otok i sve ostale kazamate u koje su se trpali oni politički nepodobni. Znali su za UDBA-u, koja se brinula za to da se oni koje su smatrali opasnijima jednostavno likvidiraju, koja je lovila hrvatsku emigraciju po cijelom svijetu i ubijala na svakom koraku. A nikada glas nisu digli protiv svega što se događalo. Njihova je šutnja mogla biti motivirana samo iz dva razloga. Osobni probitak ili odobravanje komunističke ideologije. Ako je riječ o osobnom probitku, o imovini koju su gomilali u vrijeme kada smo kao svi trebali biti jednaki, a sve to preko leševa onih koji se s tim nisu slagali, ne bi li oni danas trebali za to i odgovarati? Nisu dobili nikakvu opću amnestiju od nikoga za sve zločine koje su počinili, direktno ili indirektno, a svejedno ih nitko ne dira, niti se ovakva pitanja uopće pokreću. S druge strane, ukoliko se radi o sljedbenicima komunističke ideologije, kako to da su odjednom prestali vjerovati u komunizam i Partiju baš neposredno početkom Domovinskog rata, kada je postalo savršeno jasno da se njihov voljeni komunizam dalje neće održati? Nije tu riječ o djeci, nego o odraslim ljudima, koji su i te kako znali za što se zalažu i kojeg to komunističkog Boga štuju na uštrb čitave nacije. Zar možemo biti toliko naivni vjerovati u to da su takvi, eto potpuno slučajno, prestali ljubiti voljenu Partiju i vjerovati u njeno djelovanje baš u času kada je bilo sigurno da joj je odzvonilo? Ako su bili uvjereni komunisti toliko godina, sigurno da su to ostali i danas, čast vrlo, vrlo rijetkim iznimkama. A ne bi li i oni koji su to činili iz uvjerenja također danas trebali odgovarati, jer dok su oni provodili volju Partije, ljudi su robijali i umirali, svud oko njih, radi volje te iste Partije. I to im uopće nije smetalo. Za očekivati je bilo, nakon svih muka i žrtava koje smo podnijeli stvarajući ovu zemlju, da oni koji su bili dio zločinačkog sistema nikada više ne dođu u poziciju da imaju vlast u rukama. A dogodilo se upravo obrnuto. Kod nas su komunistički pedigrei i dalje izgleda najbitnija stvar pri odlučivanju o tome tko će zauzeti višu funkciju u Državi. Svi su ti bivši komunisti izgleda dobili kolektivnu amneziju, pa se nitko od njih ne sjeća što se događalo dok su bili na vlasti u ex Jugoslaviji. A još je gore što je istu tu amneziju izgleda dobio i hrvatski narod, pa je zaboravio ne samo one koji su pali u borbi za slobodnu nekomunističku Hrvatsku, nego i one koje su komunisti pobili, prognali i zatvorili tijekom svoje skoro pola stoljeća duge vladavine. Pa tako, umjesto da javno prozivamo one koji su bili dio zločinačkog aparata i tražimo njihovu odgovornost, mi ih nagrađujemo glasajući na svakim izborima za njih. I jako me zanima, što svaki čovjek koji na bilo kojim izborima zaokruži ime nekog bivšeg komunističog funkcionara očekuje od njega. Da će se boriti i zalagati za Hrvatsku? Pa da je njima bilo do Hrvatske, ne bi radili ono što su radili u bivšoj državi. Njima je uvijek i uvijek bilo stalo samo do sebe samih i/ili do komunističke ideologije. Znači, svjesno se biraju oni koji Hrvatsku nikada nisu htjeli, koji su šutjeli dok su odvodili one koji su se zalagali za njenu slobodu i samostalnost, ili su pak i direktno sudjelovali u svemu tome. I od takvih se ljudi očekuje da budu moralni, pravedni i rade za naše dobro. Je li, recimo, predsjednik Josipović, kojemu su danas puna usta pravde i pravednosti, spavao zimski san sve one godine dok je bio u KP, pa nije znao što se u zemlji događa? Ili mu u ono vrijeme pojam pravde i pravednosti nije bio bitan, sve dok nije otkrio kako je to zgodan slogan za predizbornu kampanju? Kakva je vjerodostojnost takvih ljudi, koji su se do jučer zalagali za jedno, a danas za drugo, a pri tome su i onda i sada izborili za sebe mjesta koja im donose moć i novac? Sve dok je naivnih, koji misle da vuk mijenja i dlaku i ćud, nikada u ovoj zemlji neće krenuti na bolje. Sve dok vlast povjeravamo onima koji su šutke prihvaćali ubijanja, zatvaranja i kršenja svih mogućih ljudskih prava, a pri tome bili dio te iste vlasti, možemo očekivati samo gore i gore. U ex Jugoslaviji nije bilo dobro za nas Hrvate. Na žalost, ništa se promijenilo nije. |
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
