Ipak odgovor na sve to je podpuno jasan.

Potrebno nam je samo površno pogledati u našu prošlost da bismo došli do spoznaje da je naš narod uvijek svoju slobodu, a često i svoj nacionalni identitet gubio, ne radi borbene nadmoći stranoga okupatora, nego zato što je, uz velik broj domoljubnih vitezova, u svojim njedrima odgajao i dobar broj podmuklih izdajnika, gmizavaca i čankoliza koji su uvijek bili spremni služiti svakome tko im dade veću šaku Judinih šekela. Svakako, svi narodi svijeta imali su i imaju svoje izdajnike, ali u uzporedbi, izgleda da smo mi Hrvati daleko “bogatiji” ne samo s običnim čankolizima, nego i s onim najgorim, odnarođenim tipovima koji u službi tuđina isvršiše najgrozniji genocid nad svojim narodom.

Kroz svoju dugu povijest, a posebno poslije bitke na Gvozdu 1097., imali smo raznih tuđinskih slugana: Madžarona, Poturica, Germanofila, Talijanaša, i, na koncu, Jugoslavena. Svi oni omastiše svoje izdajničke ruke krvlju svoga naroda, ali, svi zločini tih madžarskih, turskih, germanskih i talijanskih slugu zajedno, neznatni su u uzporedbi s zločinima ovih zadnjih.

Iako je predšasnik toga jugoslaventva bilo velikosrbstvo, hrvatski su izdajnici, a ne Srbi, bili inicijatori i animatori te za naš narod najpogubnije i najkrvavije ideologije koja je u svoje sotonsko kolo uključila sav onaj najgori ološ iz taloga “Balkanskog bureta”. Odmah po završetku Prvoga svjetskog rata, a poslije tkzv. ujedinjenja, ova banditska organizacija u sprezi s već postojećim četničkim organizacijama u Hrvatskoj, počima s pljačkom, progonima i umorstvima nevinih hrvatskih građana. Sve vodeće ličnosti te kriminalne organizacije većinom su odnarođeni, obrazovani anacionalni tipovi, te obični pokvarenjaci, šverceri, komite i ubojice.

Među njima najiztaknutiji je dr. Grga Budimir Anđelinović, djed poznate Jugoslavenke Vesne Pusić, koja svojim antihrvatskim istupima jasno dokazuje da je vjerna unuka svoga, po zlu poznatog, djeda koji se “proslavio” umorstvom i ranajvanjem hrvatskih vojnika na Jelačićevom Trgu 5. prosinca 1918. poslije čega se po Beogradu hvalio da je ponosan na svoje krvave ruke. Ovaj izrod, rođen na Hvaru 1886., već 1915. surađuje s protuhrvatskim velikosrbskim grupacijama u Hrvatskoj, pa tako na “Vidovdan” u četničkom žarištu, u selu Kosovo pokraj Knina gdje su lokalni Vlasi, koji su se smatrali Srbima, slavili 526. godišnjicu kosovske bitke, drži vatrene prosrbske govore (koliko mi je poznato Srbi su jedini narod koji slavi svoj poraz).

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, suradnik je i prisni prijatelj Nike Novakovića “Longa”, te zajedno s njime kupi podpise po prosrbskim selima u Dalmaciji za peticiju kojom oni traže da fašistička Italija anektira sve “srpske” zemlje , a tijekom rata konfidant je i glavni savjetnik četničkog vojvode, popa Momčila Đujića.

Tijekom rata, krvavog Grgu nasljeđuju njegovi još krvaviji učenici koji će isto tako u ime jugoslavenstva, bez obzira je li ono bilo crno ili crveno, počiniti najgroznije zločine nad svojim narodom. Među njima uz J. B. Tita, V. Bakarića, Jakova Blaževića, najviša mjesta na ljestvici izdajnika zločinaca pripadaju kriminalcima i masovnim ubojicama poput Većeslava Holjevca, Ivana Krajačića “Steve”, Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i mnogih drugih. Kao ni izdajnik Grga Anđelinović, nijedan od ovih razbojnika nikada nije odgovarao za zločine koje je ili naređivao ili, u najviše slučajeva, počinio svojom rukom. Dapače, umjesto da se svaki njihov spomen baci na smetlište povijesnog zaborava, umjesto da se za njihove zločine izpričaju hrvatskom narodu, njihovi sinovi i kćeri, unuke i unuci koji su trenutačno na vlasti, njihovim krvničkim imenima kite hrvatske trgove, ulice i ustanove.

Tako na primjer uz trg šumskog “maršala”, usred Zagreba imamo i “Aveniju Većeslava Holjevca” koji je “zaslužan” jer se kao partizanski zlikovac u tijeku rata, presvučen u odoru hrvatskog vojnika, noću uvukao u bolnicu u Karlovcu i svojom krvničkom rukom poklao desetke teško ranjenih hrvatskih vojnika.

Nedavno smo gledali na televiziji kako se britanski premijer u ime svoga naroda izpričava Ircima za masakar koji su britanski vojnici prije 30 godina počinili na sjeveru Irske kad su otvorili paljbu na goloruke demonstrante gdje je smrtno stradalo 13, a ranjeno 14 civila. Nu, do sada se nitko od njihovih vođa nije izpričao za slanje pola milijuna hrvatskih razoružanih vojnika i civila u krvničke ralje Anđelinovićevih sljedbenika i njihovih gospodara, niti za “repatrijaciju” u “boljševički raj na zemlji” stotina tisuća Kozaka, Ukrajinaca, Rusa, Litvanaca, Letonaca, Slovaka, Poljaka i drugih - 1945. godine.

Ipak, iako vrlo selektivni u svojoj uljudbenosti, Britanci ponekad tu i tamo pokažu da barem prividno imaju, koliko toliko, humano lice. Nu, nešto takvoga mi ne možemo očekivati od onih u Hrvatskoj koji glorificiraju izdajničke jugomonstrume poput ovih gore. Konačno, mi to i ne želimo jer svaka lažna izprika u stvari je najodvratnija uvreda, a mi koji smo još živi svjedoci agonije naših roditelja, braće, susjeda i svih poštenih Hrvata i Hrvatica pod vladavinom jugoboljševičke bande, nemamo, nikad nismo imali, niti ćemo ikad imati ni trunka vjere u njihovu iskrenost, a kamo li u bilo kakvu formu njihove humanosti.

Nu, glede ovoga što se od 2000. g. događa u Hrvatskoj, moramo biti na čistu da smo najviše krivi sami mi, jer smo još jednom povjerovali njihovim tobožnjim obraćenicima pritom zaboravljajući da vuk dlaku mijenja, a ćud nikada.

Zaboravili smo također da kad je za Hrvatsku trebalo voditi bitke, tu smo bili mi. A kad je u njoj trebalo preuzeti vlast, tu su bili oni.

Na koncu, ako iz svega ovoga što nam se do sada događalo i još uvijek događa nismo izvukli nikakvu pouku, onda budimo sigurni da će nam se povijest auvijek ponavljati.