Izuzev za neke izolirne incidente s komunističkim i ustaškim pjesmama u izbornim kampovima SDP-a i HDZ-a naizmjenice, ovaj “ideološki sukob” poslužio je tek kao dimna zavjesa kojem su zbrisane s hrvatske političke scene sve stranke desnog centra, izgubivši zbog te lažne uzbune.

Da tu ima kakva ideološkog sukoba, HDZ-ov čelnik Ivo Sanader maknuo bi Titino ime s najljepšeg trga u glavnom gradu Hrvatske umjesto spomenika Budaku i Francetiću. Na 14. 12. 2005., Političko vijeće Parlamentarne skupštnie Vijeća Europe usvojilo je rezoluciju 1481 s naslovom “Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima,” ali Sanader se nikada nije izjasnio po tom pitanju, a kamoli nešto poduzeo.

Glede drugih tema u navodnom ideološkom konfliktu, kao što su glasovanje hrvatske dijaspore i vjeronauk u školama, čelnik HDZ-a je tek oprao svoje ruke nazvavši to “manje važnim” temama, tako da ni tu nije bilo nikakva sukoba sa SDP-om. Ali nekako se pretpostavilo da je HDZ naklonjen dijaspori i Crkvi (Tuđmanovo nasljeđe), a SDP nisu, tako da su birači (ne samo iz HDZ-ove izborne baze nego i drugi koje inače poznam kao razumne osobe) stali proglašavati HDZ i Sanadera čak i našim Spasiteljem! Slabo tu ima katoličkog duha u davanju tolikog božanstva čovjeku, ali u postkomunističkoj zemlji prolazi bez izazova i ta nova HDZ-ova doktrina!

Glede stvarnih tema i HDZ-ovih stvarnih ostvarenja, ni tu nije bilo sučeljavanja bilo kakvih stavova. HDZ je temeljito ugušio svako suprostavljanje svojoj vanjskoj politici ne samo u hrvatskim medijima, nego je i s oporbom sklopio sporazum da te teme neće biti spominjane za vrijeme izbora. Dok je Sanader bio posve usmjeren “bezuvjetnom suradnjom” s haaškim sudom za cijelog svog mandata, i jedino vidljivo ostvarenje mu je udovoljavanje svakomu prije Hrvatima, slanje hrvatskih vojnika u haaške zatvore i Afghanitstan, nekako je uredio da se ove kontraverzne i kontradiktorne teme posve marginaliziraju, dok nisu posve izostale u jeku kampanje kad je većina glasača tek odlučivala za koga glasovati.

Ako smo bili uskraćeni za istinsko natjecanje, nakon izbora smo ga dobili, napokon! HDZ tuče SDP za 10 mjesta ali ima jednaku priliku kao i SDP za sastavljanje vlade sa strankama lijevog centra, jedinim koje još imaju neki utjecaj u hrvatskoj političkoj shemi. Predsjednik Mesić odbija I jednoj i drugoj stranki mandat dok ne dokaže da ima većinu za sastavljanje vlade. Dok se njemu ne žuri donijeti odluku, naši Bogomdani Spasitelji konačno se znoje da dođu na položaj.

Jedini koalicijski partner kojeg je Sanader zasada uspio osigurati predstavnik je Romske manjine u Hrvatskoj, koji je štoviše zagovornik legaliziranja istospolnih brakova. Nije to neko iznenađenje, ali ipak je navodni konzervativac Sanader trebao zapamtiti svoju “ideološku” boju koja mu je obećavala neupitnu pobjedu nad SDP-ovim liberalnim idejama. Ljubav prema vlasti ipak nema granica.

Javila se čak i prijetnja iz HDZ-ovih redova protiv Mesićeva odugovlačenja s proglašenjem pobjednika i SDP-ova odbijanja da ustupi pobjedu HDZ-u, premda je Sanader postavio brojna ograničenja za takve manifestacije otkako se distancirao od generala Norca, izdao generala Gotovinu i druge ratne zapovjednike iz hrvatskog rata za neovisnost.

U međuvremenu, stigla je loša vijest iz Haaga. Generalu Gotovini nije odobreno čekanje suđenja u kućnom pritvoru premda je već dvije godine u zatvoru, lažno optužen kao i cijela Hrvatska. To je čovjek kojem bi naši kandidati trebali zahvaliti za mogućost vođenja izbornih kampanja u slobodnoj Hrvatskoj. A to otkriva Sanaderova ostvarenja u inozemstvu: sluša ga se samo kad izdaje svoju zemlju, njezine heroje i rat za njezinu slobodu, dok nije izgradio nikakav drugi kredibilitet niti prijateljstva za Hrvatsku na međunarodnoj sceni.

S druge strane, Katolička Crkva nije zadovoljna s “manjim zlom” i općenito izborima: stranke desnog centra su posve pometene, a razlike nema u programima HDZ-a i SDP-a, demokracija je oslabljena. Crkveni aktivisti razmatraju način uvođenja odgovornosti političkih stranaka za ispunjenje izbornih obećanja, obzirom na uvriježenu tendenciju da se ona izdaju.

Dok se rasplamsava ego, i pokazuje o čemu se radi u izbornoj utrci (samo o pozicijama na vlasti i ničemu drugom), možemo se samo zahvaliti Bogu da se hrvatski političari konačno teško bore za nešto u svom životu, a to nešto nikako da im padne s neba u ruke. Nikad nisu uložili toliko truda ni za jednu hrvatsku stvar kao što se žučno bore za svoje pozicije danas. Sve drugo će ionako ostati isto.

Nisam Mesićev simpatizer, nedajBože, ali i on je jedanput u svom životu učinio nešto dobro. Premda se nikomu ne sviđa činjenica da on drži hrvatske izbore u milosti – Hrvati su zaslužili barem toliko da vide pravo lice svog premijera ili mogućeg premijera, i neko natjecanje, makar nakon izbora.