| "NAŠA JUGOSLAVIJA" |
|
|
|
| Rudi Tomić | |
| Petak, 26 Ožujak 2010 | |
|
OSNOVAN SAVEZ JUGOSLAVENA U HRVATSKOJ
Udruga "Naša Jugoslavija", koje je preživjelo Domovinski rat (!) održalo je osnivački skup "Saveza Jugoslavena" (21.03.2010.) u Zagrebu, kojemu je cilj da se "nacionalnost Jugoslaven uvrsti u red službeno priznatih nacija u svim zemalja nastalim na području nekadašnje SFRJ." (Jutarnji list, 24.03.2010.) U priopćenju za medije nisu objavljena imena odgovornih dužnosnika, što je začuđujuće, jer nema razloga za pseudonimnost, s obzirom da je danas popularnije biti Jugoslaven, Srbin, homoseksualac, ili pedofil nego državotvorni Hrvat u RH.
Jugoslavenstvo u Hrvatskoj nije nikad bilo upitno. Začetnici i nositelji idejnog jugoslavenstva bili ugledni Hrvati. Veliki kipar Ivan Meštrović, potaknuo je osnivanje Jugoslavenskog odbora 30.04.1915. u Londonu, nakon čega je uslijedio sastanak u Parizu, gdje su bili izabrani čelnici. Za prvog predsjednika JO bio je izabran A. Trumbić, a članovi predsjedništva, s hrvatske strane, bili su: H. Hinković, F. Supilo, I. Meštrović i dr. Hrvatska ekonomska emigracija u Južnoj i Sjevernoj Americi materijalno i politički podržala je JO, a kasnije su i sami osnovali i svoje Odbore. Iste godine je osnovana "Jugoslavenska narodna obrana" u Antofagasti, Chileu 23. 01. 1916., i "Jugoslavensko narodno vijeće" u Pittsburgu, SAD 30. 11.1916. Srpska vlada nije priznala JO kao političkog čimbenika, što se očitovalo na Ženevskoj konferenciji (6 – 9.11.1918.) i nije pristala na nikakvo udruženje s JO, s toga je formalno raspušten Jugoslavenski odbor u ožujku 1919. No, ne zbog ideje, jer jugoslavenstvo je već bilo čvrsto ukorijenjeno, nego zbog nepodobnosti nekolicine hrvatskih članova u JO. Jedini visoki dužnosnik iz JO, predsjednik A. Trumbić, postao je ministar vanjskih poslova u kraljevini SHS. Uspostavom Nezavisne države Hrvatske (10.04.1941.) bila je srušena velikosrpska kraljevska Jugoslavija, ali Travanjsku su revoluciju preživjeli mnogi hrvatski Jugoslaveni. Kamuflirali su se kao "antifašisti" i organizirali u partizanske jedinice, u kojima su Srbi bili zapovjednici. Jugoslavenstvo ne može bez zločina Hrvatski je narod viteški branio svoju državu četiri godine, ali se nije mogao oduprijeti udruženim neprijateljima: jugoslavenskim partizanima i srpskim četnicima, koji su uz pomoć Zapadnih saveznika srušili državu hrvatskog naroda, masakrirali su i protjerali jednu četvrtinu hrvatskog pučanstva. Pokolji hrvatskog žitelja tijekom II. Svjetskog rata, i nakon rata (Bleiburg i Kolona smrt), nisu mogli osvijestiti zavedene Hrvate, da je svako jugoslavenstvo vezano uz zločine, ne samo tragedija hrvatskog naroda nego i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Komunizam je navukao ideološku (socijalističku) obrazinu na velikosrpstvo, te uz farizejsko isticanje "bratstva i jedinstva" nastavljen je progon Hrvata, kao i u kraljevskoj Jugoslaviji, samo pod novom izrekom. Naime, u kraljevskoj Jugoslaviji Hrvati su bili tretirani kao austrofili, pod tom naznakom bili su "opravdano" progonjeni; u komunističkoj Jugoslaviji bili su optuživani kao ustaše, pa po tom programu progonjeni i ubijani bez suda i svjedoka. Kada su Hrvati po drugi put srušili Jugoslaviju (1991.) i uspostavili samostalnu, slobodnu i demokratsku državu hrvatskog naroda, opet uz teške borbe sa srbijanskim agresorom i domaćim četništvom. U jednom stoljeću velikosrpstvo bilo je dva puta poraženo u Hrvatskoj, ali jugoslavenstvo nije bilo uništeno. Održivost jugoslavenstva u Hrvatskoj za vrijeme komunističke Jugoslavije, poticao je diktator Tito, kao ravnotežu srpstvu, kako bi ostao na čelu KPJ i SFRJ. Srbima nije smetalo jugoslavenstvo, jer oni se nisu nikada osjećali niti izjašnjavali kao takvima. Nisu ni drugi narodi u Jugoslaviji (Makedonci, Slovenci, Crnogorci), nego su i oni isticali svoju nacionalnu pripadnost, samo su Hrvati i Muslimani bili – Jugoslaveni. Dapače, Jugoslavija je spasila Sloveniju, da ne bude podijeljena između Austrije i Italije, ali nikad se oni nisu oglasili Jugoslavenima. Isto tako, Jugoslavija je sačuvala Makedoniju da ne bude raskomadana između Grčke, Bugarske, Srbije i Albanije, ali se ni oni nisu dičili jugoslavenstvom. U obje Jugoslavije Hrvati i Muslimani bili su (i ostali su) izuzetna posebnost u poimanju jugoslavenstva. "Tuđmanovi" Srbi i Jugoslaveni Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman imao je viziju sveopćeg pomirenja hrvatskih nacionalista i hrvatskih komunista, čak je vjerovao da će se Srbi i Jugoslaveni, nakon Oluje, preoblikovati u lojalne građane RH. Tuđman je potaknuo Srbe da osnuju svoju – Srpsku političku stranku u Hrvatskoj, da se ne osjećaju potpuno poraženima (danas Srbi imaju tri političke stranke, Srpsku pravoslavnu crkvu i veliki broj udruga u Hrvatskoj!). U vrijeme Domovinskog rata predsjednik Tuđman bio je savjetovan i upozoravan, da se oslobodi hrvatskih Jugoslavena, koji su bili njegovi komunistički partijski kolege (Mesić, Manolić, Perković, Boljkovac i dr.), ali bivši partizanski general Tuđman to nije shvatio, bilo zbog obzirnosti ili straha. Istu je političku pogrešku učinio i ustaški general Maks Luburić, koji je objavio Proglas o potrebi pomirbe ustaša i partizana i potaknuo promicanje "hrvatskog jedinstva", pa je svejedno, unatoč toga shvaćanja bio mučki ubijen od jugoslavenske UDB-e. Generali - Luburić, Tuđman, Hebrang, kao i intelektualci iz Hrvatskog proljećari, nisu suštinski poznavali jugoslavenstvo i nakon tolikih iskušenja! Nije trebalo čekati dugo vremena (nisu bile otkrivene ni masone grobnice, niti oslobođen sav teritorij Hrvatske), jugoslavenstvo je isplivalo na površinu s izborom Račanove Vlade, a srpstvo sa okuražilo s ulaskom Pupovca u Vladu. Konačno s izborom Stjepana Mesića, posljednjeg predsjednika SFRJ, za predsjednika Republike Hrvatske, osnaženo je jugoslavenstvo kroz uporno isticanje antifašizma, da se "Turci ne bi dosjetili". U promicanja jugoslavenstva u Hrvatskoj osnovane su mnoge stranke i udruge, kako bi se zabacili tragovi stvarnim nakanama – stvaranje nove Jugoslavije u ozračju Balkanske integracije. A to su: Hrvatska narodna stranka, Istarska socijaldemokratska nezavisna stranka, Istarski demokratski sabor, Jadranska socijaldemokratska stranka Hrvatske, Karlovačka stranka, Socijaldemokratska partija Hrvatske, Socijalistička partija Hrvatske, Socijalistička radnička partija Hrvatske, Srednjoeuropska akcija i druge stranke sa socijalnim i pokrajinskim predznacima. Registrirane političke stranke u RH po Zakonu su "udruge čiji su ciljevi izraženi u programu i statutu usmjereni na stvaranje i oblikovanje političke volje te političko djelovanje građana, a koji su upisani u Registar političkih stranaka". Jedan je od formalnih uvjeta da političku stranku mogu osnovati najmanje 100 punoljetnih, poslovno sposobnih državljana Republike Hrvatske. Zar nije prava sprdačina da u RH ima 105 političkih stranaka. "Jugoslavenstvo" treba označiti pravim imenom Dosta je bilo prodavanja rogova za svijeće. Naime, nijedan čelnik političke stranke; nijedan zastupnik u Saboru; nijedan predsjednik države ili Vlade - nije bio izabran kao Jugoslaven, nego su bili birani kao predstavnici hrvatskih političkih stranka, jer nisu mogli nuditi jugoslavenstvo hrvatskom narodu nakon skoro stoljetnog stradanja zbog toga ogavnog antihrvatskog ustrojstva u Hrvatskoj. Mesić se je u oba svoja predsjednička termina prodavao Hrvatima "svoje državotvorno rodoljublje", ali uz veliki "antifašizam". Ipak, pri kraju svog drugog mandata pokazao je pravo lice, jer mu više nije bilo potrebno nositi masku. Jugoslaveni su opet izabrali svog čovjeka za predsjednika RH, a Mesića za počasnog predsjednika Saveza Antifašističkih Boraca u Hrvatskoj. Dakle, došlo je vrijeme da treba formalno osnivati jugoslavenske stranke u Hrvatskoj, s obzirom da takve stranke nije bilo u Jugoslaviji, jer Komunistička partija bila je jedina politička stranka. Onda će se pokazati da li će hrvatski narod izabrati jugoslavenske predstavnike za svoje zastupnike, ili će jugoslavenski zastupnici biti birani samo od Jugoslavena. Na način, kako su zastupnici bili birani u Hrvatskoj do sada, bez da budu deklarirani Jugoslavenima, napunili su Sabor s apsolutnom većinom Jugoslavena. Jugoslavenstvo je živo i djelatno u medijima u Hrvatskoj. Primjera radi navest ćemo samo nekoliko njih. U novinstvu najistaknutiji su Kuljiš, Jergović, Butković i sl. Na malim ekranima Stanković, Bago, Latin i drugi obožavatelji Tita. Na hrvatskim sveučilištima predaju povijest antihrvatski stručnjaci - Goldštajni, Puhovski i co. I u športu jugoslavenstvo je živnulo. Vlasnik Dinama Mamić traži stvaranje jugoslavenske lige. Huligani u Hrvatskoj su jedini koji glasno izražavaju hrvatstvo, ali na najbrutalniji način, u bratoubilačkim navijačkim strastima. Hrvati u dijaspori ne mogu shvatiti kako je moguće u Hrvatskoj još imati Titove trgove, ulice i lokale. Naime, kako bi bilo, recimo, da u Njemačkoj imaju Hitlerove trgove, ili u Italiji Mussolinijeve! U hrvatskoj dijaspori također nije moguće prihvatiti ni političke predstavnike, sljedbenike Tita, poput Mesića, Pusićke, Milanovića, Josipovića, Čačića, Kajina, Sanadera, Kosorke, Bandića, te ostale koji stvaraju odrednice hrvatskom narodu u domovini i na međunarodnom planu. Potpredsjednik Nacionalnog vijeća za konkurentnost Goran Radman upozorio je da je puno veći problem od 317.000 nezaposlenih to što u Hrvatskoj radi jako malo radno sposobnog stanovništva, te kako su Hrvati najneradniji narod u Europi.(Večernji list, 17. 03. 2010.) Nije samo gospodarska neradinost u pitanju, nego je u pitanju veliki gospodarski kriminal, pljačka i politički primitivizam. Sudeći po izboru kvalitete političkih predstavnika u strankama, državi, Saboru i Vladi, mogli bismo zaključiti, da su Hrvati politički najgluplji narod u Europi. Ne može se više kupovati vrijeme i prodavati maglu. Došao je kraj bezumlju. Mudroj glavi i jedno oko dosta!
|
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
