Southeast European Times

12. ožujka 2007.

Uvođenje zajedničke EU valute, eura, nije jednostavna stvar, o čemu svjedoče i nove članice EU. Dok je Slovenija usvojila euro, od Litve je Europska komisija u Bruxellesu zatražila da pričeka s uvođenjem. Istovremeno, Poljska, Republika Češka i Mađarska odlučile su produžiti vrijeme uvođenja.

Sporazumom o pridruživanju Rumunjska bi se također trebala priključiti eurozoni. Njen program konvergencije postavio je kao strateški cilj usvajanje eura i pridruživanje monetarnoj uniji do 2012.-2014. godine. Jasno određivanje ovog cilja može pomoći u tome da gospodarska politika u Rumunjskoj postane dosljednija. Ipak, postoje poteškoće oko temeljenja sveobuhvatne političke platforme na cilju koji je opterećen tolikim tehnikalijama. Uz to, platforma mora biti lako prihvatljiva širokom broju ljudi.

Razmatranje načina trenutačnog funkcioniranja monetarne unije trebalo bi nam ukazati na neke specifične izazove koji predstoje. Postoje određeni čimbenici koji, barem hipotetički, mogu olakšati ulazak u eurozonu. Kriterij nominalne konvergencije (inflacija, razlike u kamatnim stopama, javni dug, promjenjivost deviznog tečaja) ne igra nužno glavnu ulogu. Važniji su čimbenici koji omogućuju uspješno funkcioniranje unutar monetarne unije.

To uključuje fleksibilnost na tržištu roba/usluga i na tržištima vezanim uz proizvodnju (uključujući radnu snagu), odgovarajuću prethodnu reformu socijalne skrbi i mirovinskog sustava (eliminirajući na taj način u budućnosti očekivani dodatni teret na proračune), kao i poreznu politiku usredotočenu na pokretljivost faktora proizvodnje u uvjetima jedinstvenog tržišta, uključujući migraciju radne snage.

Takve preduvjete nije lako ispuniti. Oni podrazumijevaju određenu razinu ekonomskog razvoja, a da bi usvajanje eura bilo uspješno, taj razvoj ni pod kojim uvjetima ne smije biti prepušten slučaju. Nakon pristupa monetarnoj uniji, jedini makroekonomski instrument koji ostaje na raspolaganju tvorcima nacionalne politike za potrebe prilagodbe ostaje javni proračun. Ukoliko domaća tržišta ne funkcioniraju dobro, preveliko opterećivanje državnog proračuna izazvat će bumerang efekt. Pokušaji smanjenja velikog vanjskog deficita na taj način mogu uzrokovati zastoj razvoja gospodarstva i ulazak u recesiju – kao što je to bio slučaj s Portugalom. Italija je također primjer kako je teško funkcionirati unutar monetarne unije ukoliko se tržišta lako i brzo ne prilagode.

Gospodarska politika nakon akcesije mora se nositi s neizbježnim i složenim kompromisima, za što teorija ne pruža uvijek jasna rješenja. Velike kompromise tako, primjera radi, predstavlja potpuna liberalizacija kapitalnih transakcija dok su kamatne stope u zemlji još visoke (zbog privlačenja veće količine kapitala). Drugi primjer odnosi se na nova gospodarstva. Ona trebaju značajna ulaganja u infrastrukturu u sklopu nastojanja na sveobuhvatnoj modernizaciji. Takva ulaganja zahtijevaju značajan porast javnih i privatnih troškova koji, ukoliko nisu popraćeni odgovarajućim povećanjima produktivnosti, mogu uzrokovati inflatorne udare i povećanje vanjskih deficita.

Neki analitičari tvrde da je kriterije iz Maastrichta teže primijeniti na nova gospodarstva u brzom porastu. To nije samo zbog Balassa-Samuelson efekta (što uključuje nagli porast cijena neutrživih dobara), već i zato jer postoje mogući konflikti znatno povećanog državnog proračuna (s troškovima koji mogu porasti za 4-5% BDP-a zbog zahtjeva koji nastaju po akcesiji i dostupnosti EU fondova) i održive dezinflacije, koju zahtijeva akcesija u monetarnu uniju.

Što je složenija i razvijenija ekonomija, teže je nositi se s makroekonomskim kompromisima – lekcija koju su na teži način naučili u Pragu, Budimpešti i Varšavi. Što se Bugarske i Rumunjske tiče, slijede daljnji izazovi – poglavito pritisak na povećanje prihoda uzrokovan stalnom migracijom. To bi moglo otežati održavanje inflacije na stopi od 2%.

Još je jedan aspekt funkcioniranja monetarne unije o kojem treba razmisliti. Neke zemlje u praksi djeluju kao grebatori, budući da računaju na olakšano financiranje svojih deficita, pri čemu se dovođenje njihovog proračuna u red čini neizgledno. U Bruxellesu i Frankfurtu pitanje održivosti monetarne unije je tabu tema – i to je razumljivo; euro je u podjednakoj mjeri politički i gospodarstveni konstrukt. Ipak, previše grebatora može dovesti do situacije gdje su povlastice pripadanja eurozoni manje od troškova. U takvim bi uvjetima jedinstvena monetarna politika bila sve teže prihvatljiva.

Ukratko, rasprava o priključenju monetarnoj uniji, čak i uz spoznaju kako je ovaj cilj postavljen sporazumom o pridruživanju novih članica EU, treba se pozabaviti širokim spektrom pitanja i okolnosti. Tu raspravu treba pratiti analitičko razumijevanje neizbježnih kompromisa među ključnim političkim ciljevima, a unutar okvira planiranja i donošenja dugoročne gospodarske politike. Politika će morati iznaći način izbjegavanja žrtvovanja stvarne konvergencije zbog omogućavanja nominalne konvergencije, koja će se na kraju pokazati sporednom.

Na uvođenje eura ne bi se smjelo gledati kao na konačni cilj, već više na sredstvo koje pomaže u nadilaženju ekonomskih razlika koje razdvajaju nove članice EU od starih, bogatih članica. Stoga uvođenje eura treba definirati i provoditi na realističan način. Zemlje jugoistočne Europe trebale bi pažljivo razmisliti o argumentima za i protiv što bržeg uvođenja eura. Funkcioniranje valutnog odbora možda govori u prilog što skorijem uvođenju eura, a također i snažna euroizacija gospodarstva, kao što je to slučaj u Hrvatskoj.

Veličina pojedinog gospodarstva također je važan čimbenik koji treba uzeti u obzir, jer je većina gospodarstava na Balkanu prilično mala. Ipak, odluka ovisi o brojnim drugim čimbenicima, a za većinu zemalja na Balkanu nije zanemarivo niti stjecanje jasnijeg uvida u svoje izglede za ulazak u EU.