Rusi su neskloni Haaškom sudu, a podržava ga eto Zapad da bi se danas američka državna tajnica Condoleezza Rice žalila da je u Putinovim rukama «prevelika koncentracija moći».

Agresija na Hrvatsku vodila se i jugo-četničkim parolama «ovdje je Rusija» pa više stvarno nije jasno jesu li hrvatski zapovjednici Oluje i sama operacija Oluja, te Hrvatska, izdani u ime Mesićevih službenih najava «približavanja Rusiji» ili «prozapadnih» Sanaderovih «lociranja», «uhićenja», «transferiranja» Haagu uz čestitke «Zapada»!

Znači li to da će sutra hrvatskom predsjedniku «prijetiti» Ahamadinajed i Condoleezza Rice? Može li si Hrvatska priuštiti takve «predsjednike»!?

Jasno, hrvatski su «velikaši» odgovorni za državnu izdaju, ma za koga taj zločin izdaje počinili. Ako još za to nema pravog suda, ipak su dužni dati ostavke i svoje prljave račune izgladiti izvan hrvatskih državnih ureda, ako ih još možemo nazvati «državnim», mjesto što na sav glas zapomažu pred hrvatskom javnosti, kako im prijeti «general KGB-a»... I upravo nažalost, opet lažu.

Valjda je to znak panike, naime da su se i hrvatski «velikaši» našli pred zidom, gdje više ne mogu mijenjati kape kao što mijenjaju tuđe gospodare, a nemaju se više na koju stranu okrenuti jer su izdali sve što su imali izdati, i na sve strane se iskompromitirali. A pogotovo su iskompromitirali Hrvatsku za što još nitko ne snosi odgovornost.

A «blagu svetog Graala» dobro će se nasmijati sva braniteljska «sirotinja» iz Domovinskog rata, jer istinski se vojnik nikad nije bogatio kroz vojnu povijest.

Ono što čini hrvatskog vojnika vojnikom i pobjednikom, pravedan je cilj, a ne blago, bilo to i «blago svetog Graala». Nema tog blaga za koji se može život onako nesebično položiti na Oltar Domovine, kao što je činio hrvatski vojnik, te  pobijediti treću ili četvrtu vojnu silu u Europi, poput jugo-četničke. A nema  ni tog blaga za koje se hrvatskim vlastodršcima mogu oprostiti njihove izdaje i prijevare. Bilo bi šteta da Mesić i njemu slični polože račun KGB-u ili komu drugome prije nego hrvatskoj javnosti i hrvatskoj državi.

Teško je povjerovati da sve to uistinu događa u Hrvatskoj, u stvarnosti, i ne navijati kao u filmu,  «Naprijed KGB!» - da se zaokruži paradoks.