Sve je manje i manje konkretnih vijesti iz postizborne Hrvatske u svezi formiranja ljevičarskih koalicija bile one SDP-ove ili HDZ-ove. Hrvatski političari su ušli u urotnički stadij, u tišini.
Hrvatska javnost više ništa nema s tim. Farsa od glasovanja je završena.
Britanske, brusselske i druge svjetske figure sada teže više od Hrvata u formiranju novih koalicija i vlade. Glavni rabin Tel Aviva također žuri u Zagreb. Svjetski političari su također nestrpljivi. U stranim medijima, Hrvati su ponovno označeni kao radikali, nacisti, ustaše (sad preko pjevača Thompsona).
Svaka kritika protiv vlade je utišana, izuzev u pojedinim lokalnim publikacijama koje će prije ili kasnije platiti za to. Potom će Hrvatska platiti cijenu svojih izdaja. A potom, i Europa.
Teško je objektivno izdržati u borbi kad mnogi vjeruju “imamo Hrvatsku,” i to je sve. Ali hrvatski poslovi nikad nisu bili samo hrvatska stvar. Hrvatska je bila štit zapadne civilizacije i više puta u povijesti spasila je Europu. Porazila je nasrtanja Tartara, Otomana, četnika, komunista i drugih neprijatelja. Hrvatska uvijek pobjeđuje kad prepozna svoje neprijatelje.
Međutim, današnja Hrvatska pali svoje najgore oružje protiv svojih najboljih vojnika i domoljuba, pacificira glasove prosvjeda i blokira otpor, sa skromnim prijedlogom da se udruže s manjim zlom svi oni koji iznesu čvrste dokaze o izdaji.
Ako je to Hrvatska, ako imamo Hrvatsku, Hrvati obdareni domoljubnim i vjerskim idealima ne mogu vječito okrećati svoju ljubav za Hrvatsku u skandalozna otkrića izdaje unutar svih hrvatskih državnih i javnih ustanova. Mukotrpna je to zadaća.
Postaje idiotski nastaviti bitku protiv vlastite zemlje koja na sve što joj se događa nema prigovora. Ali, treba li čekati da predziđe kršćanstva potone sve dublje i dublje u Zapadni Balkan, ili neku novu inačicu Jugoslavije.
Štogod da su biskup Strossmayer, Trumbić i neki drugi utemeljitelji jugoslavenske ideje o tome sanjali, Jugoslavija je uvijek služila samo srpskim četnicima, ruskim pravoslavcima ili komunistima. Isto će biti sa Sanaderovim, Milanovićevim i Mesićevim Zapadnim Balkanom danas.
Ako je Hrvatska željela postati predvodnica Zapadnog Balkana, zašto je izdala heroje domovinskog rata koji su je oslobodili? Kako je moguće da se ovo pitanje sustavno ignorira? Kad je netko postigao nešto na međunardnoj sceni bez umješnih vojnika i jake vojne sile? Ali Sanader i Mesić računaju na NATO, gdje svaka članica računa prije svega na samu sebe.
Događa se afganistanizacija Kosova i Bosne, a hrvatski, katolički domoljubi svagdje su pod pritiskom, bilo u ime bliske suradnje s hrvatskim neprijateljem u Srbiji, bilo u ime ekumene. Hrvatska vjera, katolička od stoljeća sedmog, ponovno se guši, čak i u Hrvatskoj. Vjernici su sve liberalniji, ili zbunjeni i distantni.
Možda se radi o uroti da se štit civilizacije sruši, potom neprijatelj približi te unitiši i Europu.
Ako pratimo globalnu politiku i medije, vidjet ćemo koliko se mržnje širi i protiv Hrvatske i Europe (samo su izdajice dobrodošli, na dobru glasu).
Nadasve uznemirava što isti globalni lobbyiji, koji su međusobno povezani, guraju Europu u liberalizam, dok istovremeno šire mržnju protiv Europe, bilo zbog njezina liberalizma, ili otpora gdje je potonje označeno kao “ekstremizam,” “radikalizam,” ili je pod optužbom radikalizacije naroda! Takav paradoks može samo najaviti opasan pad Hrvatske, predziđa civilizacije.
Nije poznato hoće li Hrvatska pasti na Saladinov način, ili moderni, afganistansko-irački način, a onda i Europa. U prvom slučaju, oslobođenje bi došlo islamizacijom, u potonjem, preko NATO-a, ako ne Rusije.
Ako hrvatski rat oslobođenja od 1991-1995 nije dostatno dobar, pa je još “zločinački,” možemo se samo čuditi kakvoj vrsti osloboditelja služe hrvatski čelnici danas, s tim da je NATO servisirao, a Rusija štiti i ratnog zločinca iz pro-srpske Jugoslavenske armije Kadijevića koji je želio uništiti Hrvatsku.
Na ovom blogu jedanput je objavljena urotnička teorija koja se otkrila u Francuskoj.
